Japanski menadžment

Japanski menadžment ima određene sličnosti sa američkim menadžmentom i menadžmentom razvijenih europskih zemalja. Međutim, s obzirom na svoje različitosti u odnosu na druge kulture Japan ima i ogromne specifičnosti koje ga bitno razlikuju od spomenutih sistema menadžmenta. 

Japan kao zemlja i Japanci kao narod su, zbog tih svojih specifičnosti, čudni gotovo čitavom svetu, baš kao što je i skoro sav ostali svijet čudan njima.

Iako negativna, iskustva iz povijesti  ratovanja su pomogla Japanu da razbije iluzije o svojoj vojnoj moći. Shvatili su da ne mogu dugo da budu sretne one države i narodi koji svoju sreću grade na tuđoj nesreći i porobljavanjem i pljačkom drugih naroda.

Specifičnosti japanskog menadžmenta

Organizacijska struktura japanskog menadžmenta ima tri osnovna nivoa. 

Na vrhu piramide nalazi se strategijski menadžment koji se obično sastoji od: predsjednika ili generalnog direktora, operativnog direktora, direktora i odbora direktora. Pravno gledano odbor direktora je najviša instanca u procesu odlučivanja, mada se u praksi stvarne odluke češće donose u manjem odboru operativnih direktora ili u posebnim komitetima sa malim brojem članova na visokim položajima. U japanskim korporacijama najveći broj članova odbora direktora se imenuje iz redova kompanija. Skupština dioničara (osnivača) je po zakonu ovlaštena da imenuje i razrješava direktore i rukovodioce ali stvarnu vlast u tom pogledu imaju generalni direktor ili predsjednik kompanije. Obično se kaže da je teško objasniti kakva je točno funkcija rukovodeće strukture u japanskim kompanijama. Njegova generalna uloga je u tome da općim linijama usmjerava strategiju i viziju kompanije. Ovaj menadžment se trudi da svoje odluke prosljeđuje nižim organizacijskim nivoima u obliku preporuke, sugestije ili informacije, a rijetko u obliku zaključka, naredbi, naloga ili instrukcija kojih bi se oni obavezno morali pridržavati. 

Unutar strateškog menadžmenta spada i telo za totalnu kontrolu kvaliteta (TQC – "Total Quality Control"). Kontrola kvaliteta je tehnika koju je Japan usvojio od Amerike i, kao i sve drugo, usavršio je i razvio TQM ("Total Quality Management"). Ovde je osnovni princip da svi, od najvišeg rukovodstva, pa do radnika u proizvodnji promatraju i proizvod i kvalitet isključivo sa gledišta interesa potrošača. Koliko pažnje japanci poklanjanju ovoj oblasti govori i to da je po pravilu sam predsjednik kompanije aktivni sudionik na svim sjednicama tela za totalnu kontrolu kvaliteta.

Drugi nivo čini tzv. srednji menadžment i on je odgovoran za jedinicu kojom rukovodi. Ovaj sloj kadra čine rukovodioci sektora i rukovodioci odijeljenja i to su najčešće ljudi starosti između trideset sedam i pedeset godina koji u kompaniji rade preko petnaest godina. . Srednji menadžment izrađuje planove kako bi se realizirali zahtjevi koje dolaze. Njegov posao je i da primjeti probleme koji se javljaju, ili se mogu javiti, u raznim organizacionim jedinicama i da ih proslijedi naviše. Obaveza srednjeg menadžmenta je da vodi, obrazuje, obučava i trenira podređene, motivira i potiče stvaralaštvo. Pripadnik ovog nivoa menadžmenta mora da ispoljava inicijativu u odnosu na pretpostavljene, predlaže direktne mere kojima bi se riješavali eventualni problemi ali i preuzme odgovornost za njih. Srednji menadžerski sloj suštinski pomaže strateškom menadžmentu kompanije tako što aktivno sudjeluje u postupku formuliranja strategije, izrade planova i samog odlučivanja. Obično se odluka vrha kompanije svodi samo na odobravanje planova koje je uradio srednji sloj menadžera te zato od kvaliteta ovog menadžmenta posebno zavise poslovni rezultati firme.

U srednjem menadžmetu je naročito bitna uloga rukovodioca odeljenja.. 

Njegove osnovne aktivnosti su:

1. Neposredne odgovornosti u operativnom rukovođenju odjeljenjem: potpuno ovladavanje politikom pretpostavljenih, prenošenje postavljenih ciljeva osoblju, izdavanje jasnih i preciznih upustava i osobni zadatak da se zadaci izvršavaju.

2. Uspješno suočavanje sa promenama u sredini, otkrivanje problema i njihovo rešavanje.

3. Vođenje potčinjenih i unapređivanje efikasnosti pomoću planova.

4. Obrazovanje i profesionalna obuka kako radnika tako i vlastita..

U Japanu se kao "nekvalificirana" radna snaga obično zapošljavaju oni koji su tek završili školu. U koncepciji "doživotnog" zaposlenja svi se oni profesionalno obučavaju tek na poslu u kompaniji i njihovo obrazovanje je također značajna dužnost pripadnika nižeg menadžmenta.